Da li se ikada zapitamo kako se bebe
osećaju i šta one poživljavaju na putu svog rađanja? Priroda je to tako udesila
da se niko od nas ne seća svog rođenja. Da li smo bili srećni? Uzbuđeni?
Uplašeni? Da li nas je bolelo? Sigrno je da postoji razlog zbog kojeg smo to
sve zaboravili. Zaboravio je naš um ali da li je i telo zaboravilo?
U svojoj psihoterapijskoj obuci bila sam u
prilici da vidim kako ljudi ponovo proživljavaju traume sa rođenja. Možda zvuči
nemoguće ali zaista je to tako izgledalo. Vikali su, urlali, plakali. Baš kao što
beba vrišti kada se rodi. Zašto vrišti? Sigurno ne zato što joj je lepo i
udobno. Znamo da svaki bebin plač ukazuje na neku patnju.
Istina je da i mama i beba prolaze dug i
zahtevan put prilikom rađanja i rođenja. Međutim i mami i bebi se može pomoći
da ovaj put bude lakši i bezbolniji.
Beba je, pre nego što se rodi, sasvim
udobno, ušuškano smeštena u telu svoje majke. Pluta u vodi, sklupčana i sigurna
u materici. Živi u mraku i tišini. Čuje samo šuštanje talasa, otkucaje majčinog
srca i sasvim tiho glasove spolja koji dopiru do nje preko vode pa se čuju kao
šumovi, nežni i tihi. Sve je tako mirno i moglo bi se porediti sa stanjem
meditacije.
Hajde da meditiramo pretvarajući se da smo
bebe u majčinom stomaku. Potpuno smo umireni, ovde i sada, u tišini, bezbrižni
i sigurni. Slušamo zvuke talasa i otkucaje srca. Odjednom postaje nam tesno.
Jako tesno. Svaka promena u životu zahteva neku vrstu patnje. Jer zašto bi nešto
menjali ako nam je sve super? Tek kad počnemo da patimo javi se i nagon da
nešto promenimo. Oni koji su duhovno radili na sebi, znaju da svako buđenje
nosi sa sobom i bol. Istovremeno sa jakom željom da napustimo to ušuškano
mesto, materica i sama počinje da nas izbacuje napolje. Tako je posle i u
životu, zar ne? Kad zaista jako i iskreno želimo nešto, kao da se ceo univerzum
potrudi da to i dobijemo. Ovaj put prelaska uopšte nije lak. Tunel je uzan i stiska nas ali želja je toliko
velika da skupljamo snagu i idemo napred. Ne znamo gde idemo ali znamo da je to
jedini put. Možda smo želeli da na kraju puta ugledamo raj ali sve izgleda više
kao pakao. Svetlost reflektora uperen direktno na nas, jako svetlo koje prodire
i kroz poluotvorene oči koje još nisu ni progledale, galama, užasna galama,
vrištanje žena u porođajnoj sali meša se sa glasovima sestara i doktora u
porodilištu. I dodiri, užasni dodiri koji ni malo ne liče na one nežne
podržavajuće dodire materice. Prvi udah.. boli, peče! Da, da.. prvi udah koji
svi željno očekujemo, bebe ustvari jako boli. To je prvi udah jer je do tad
disala preko pupčanika. I ovo nije kraj. Hladna, ledena podloga na koju me
stavljaju. Zašto? Šta je to? Vaga za merenje. Svi se raduju jer je beba „konačno“
zaplakala. A šta ona pokušava svojim vrištanjem da nam kaže? „Bože vrati me
tamo odakle sam došao“. Ali nema nazad. Dobrodošli u život i srećno vam
rođenje!
Ne
postoji lak put da se odmah razumemo. Ali, da li sve mora da bude baš toliko
stresno i traumatično. Zavirimo malo u životinjsko carstvo. Mladunče se rađa u
mraku, u tišini. Odmah po rođenju majka ga miluje, liže, doji.
Da bi se bebina još nerazvijena pluća
polako navikavala na disanje, neophodno je ne presecati pupčanu vrpcu odmah po
rođenju. Kada se beba rodi, još neko vreme
kiseonik će putem pupčanika dospevati u njeno telo, i ako je ostavimo vezanu
još nekoliko minuta, dok još postoji pulsacija, biće zaštićena od anoksije, bez
opasnosti i šoka, polako će se navići na disanje. To je samo jedna mala stvar
koju, sigurno može svaka bolnica da obezbedi za malo, bespomoćno biće koje
dolazi iz drugog sveta. Ili je važnije da se beba izmeri? Intimniji porođaj u
tišini, zamračenoj prostoriji, stavljanje bebe na majčine grudi i prvi podoj
odmah po rođenju takođe bi učinili ovaj prelazak laganim i nežnim.
„Zavisno od toga da li do ovog prelaza
dolazi postepeno, nežno- ili brutalno, u paničnom strahu- rođenje može postati
spokojno buđenje... ili tragični događaj“ , kaže Frederik Leboaje u knjizi „Rođenje bez nasilja“ .
Нема коментара:
Постави коментар