уторак, 6. октобар 2015.

Kako (ne) odustati od dojenja?





Skoro svaka majka želi da doji svoju bebu. Na to ukazuju i istraživanja, a i zdrav razum. Međutim, uprkos jakoj želji, veliki broj mama ipak ne doji. Zašto?

Čini mi se da je upitanju jedna kolektivna i opšta MORAtiranija posebno kada je upitanju majčinstvo.

Ako si trudna MORAŠ biti srećna, vesela i uvek raspoložena jer tvoje raspoloženje utiče na bebu.
MORAŠ se hraniti zdravo.
MORAŠ se poroditi prirodno jer je to bolje za bebu.
MORAŠ biti hrabra.
MORAŠ izdržati.
I naravno MORAŠ dojiti svoju bebu.



Ima i dalje..

Kako  bi dojila svoju bebu:

MORAŠ biti uporna.
MORAŠ dojii na tri sata ili MORAŠ dojiti kad god to beba zatraži (ovo zavisi od toga sa kim razgovarate)
MORAŠ se izmlazati, ručno, pumpicom i čime god.
MORAŠ biti smirena, raspoložena, srećna jer to utiče na bebu, a i na proizvodnju mleka.
MORAŠ  primiti roditelje u kuću bez obzira što su ti sise po ceo dan otkrivene, što beba plače i što se još nisi oporavila od porođaja. MORAŠ jer oni su baba i deda i treba da vide svoje unuče.
MORAŠ biti i dobra supruga da se novopečeni data ne oseća zapostavljeno.
I zapamti MORAŠ, MORAŠ I MORAŠ da istraješ u dojenju jer to je najbolja hrana za tvoje dete.

Mislim da je nakon toliko moranja dovoljno da samo jedna osoba kaže „uzmi dohranu“  kako bi mama digla ruke i odustala. Odustala od nečeg što je normalno i prirodno i što ne bi trebalo da bude ni približno teško kao što se to danas čini.

Drage mame, opustite se. Istina je da vi ustvari ništa NE MORATE!

Trudnoća je divno stanje ako joj se ne opirete i prepustite se svemu onome što donosi. A doneće ne samo pozitivne i lepe nego i one manje prijatne emocije. Uredu je i ako vam je muka i ako vam je dosta i ako se ne osećate prijatno da nosite par kilograma u svom telu. Možete i da se naljutite i da se posvađate. Vaša beba će biti ok sa svim tim. Povremeno neraspoloženje neće uticati na vašu bebu. U krajnjem slučaju i ta beba će jednom doživeti sve te emocije.

Bilo bi lepo da se svi hranimo zdravo. Svaki dan, a ne samo u trudnoći. A koliko ukupno ljudi znate koji se 100% hrane zdravo? Jedite kao i do sada, slušajte potrebe svog tela i udovoljite mu.

Porođaj nije lak, a i prvi put je to sasvim nova situacija u životu. Nemamo predstavu o tome kako će da izgleda i koliko i kako će da boli. I sasvim je ok da se bojiš, da strepiš i da ne budeš hrabra kao što je tvoja okolina navikla da budeš.
Idealno je da se porodimo prirodnim putem, bez ikakvih stimulacija, epidurala i ostalih neprirodnih intervencija. Ali ako se iz bilo kog razloga odlučite za epidural, carski rez ili bilo šta drugo, taj razlog se tiče samo vas i niko nema preva da se meša i sudi o tome. Moje telo, moja stvar. I zaboga, ako i ne bude kako ste zamislili niste jedini. Važno je da na kraju puta i vi i beba budete dobro.

I da se vratimo na dojenje.

Istina je da NE MORATE da dojite. Možete odmah da kupite dohranu i flašicu. Mnoge bebe su tako odhranjene i sve je uredu. Ali tu mogućnost ćete imati uvek. Čak i ako ne odustanete. Pokušajte, zaista nije teško kad vas niko na to ne primorava.

NE MORATE da gledate na sat i obročavate bebu. Ni mi odrasli nismo uobročeni, već jedemo kada smo gladni. Da biste pokrenuli laktaciju prvih dana dajte svojoj bebi da siki što češće. Time ćete rešiti mnoge probleme. Beba će najbolje izvući uvučene bradavice, olakšaće vam bol u grudima i mleko će početi da teče. I ne bojte se da ga neće biti dovoljno. Jedna mama može da doji i više beba istovremeno. Koliko se mleka potroši toliko se ponovo stvara. Smeta vam što nemate ritam i ipak ste od onih koji žele neki red i da se zna kad beba ruča. Polako. Beba će se verovatno sama uobročiti i to vrlo brzo.
NE MORATE da uspete iz prve i verovatno nećete. NE MORATE biti raspoložene i nasmejane. NE MORATE primati nikoga u goste, pa ni roditelje ako vam to ne prija.
NE MORATE da se izmuzavate između podoja i time ceo dan posvetite dojenju. Lakše je dati bebi češće da doji i tuširati toplom vodom uz blagu masažu koja će smanjiti napetost u grudima.

Vi ništa ali baš ništa NE MORATE.  Opustite se i radite baš onako kako vama odgovara. Najčešće je i najbolje baš ono što mama instingtivno oseća da treba da uradi. I naravno uvek možete da odustanete. Ali ako istrajete čeka vas veliko olakšanje. Bebina hrana na dohvat ruke, lakše putovanje, bezbrižnije roditeljstvo i mnogo, mnogo divnih i čarobnih momenata kada ćete poželeti da nikad ne prestanete da dojite.

NE MORATE dojiti šest meseci, ni godinu dana. NE MORATE  prestati sa dojenjem ni posle dve godine. Pustite to šta drugi misle i dojite onoliko dugo koliko vi i vaša beba to želite.













понедељак, 28. септембар 2015.

Nežan prelazak iz jednog sveta u drugi


Da li se ikada zapitamo kako se bebe osećaju i šta one poživljavaju na putu svog rađanja? Priroda je to tako udesila da se niko od nas ne seća svog rođenja. Da li smo bili srećni? Uzbuđeni? Uplašeni? Da li nas je bolelo? Sigrno je da postoji razlog zbog kojeg smo to sve zaboravili. Zaboravio je naš um ali da li je i telo zaboravilo?
U svojoj psihoterapijskoj obuci bila sam u prilici da vidim kako ljudi ponovo proživljavaju traume sa rođenja. Možda zvuči nemoguće ali zaista je to tako izgledalo. Vikali su, urlali, plakali. Baš kao što beba vrišti kada se rodi. Zašto vrišti? Sigurno ne zato što joj je lepo i udobno. Znamo da svaki bebin plač ukazuje na neku patnju.
Istina je da i mama i beba prolaze dug i zahtevan put prilikom rađanja i rođenja. Međutim i mami i bebi se može pomoći da ovaj put bude lakši i bezbolniji.
Beba je, pre nego što se rodi, sasvim udobno, ušuškano smeštena u telu svoje majke. Pluta u vodi, sklupčana i sigurna u materici. Živi u mraku i tišini. Čuje samo šuštanje talasa, otkucaje majčinog srca i sasvim tiho glasove spolja koji dopiru do nje preko vode pa se čuju kao šumovi, nežni i tihi. Sve je tako mirno i moglo bi se porediti sa stanjem meditacije.
Hajde da meditiramo pretvarajući se da smo bebe u majčinom stomaku. Potpuno smo umireni, ovde i sada, u tišini, bezbrižni i sigurni. Slušamo zvuke talasa i otkucaje srca. Odjednom postaje nam tesno. Jako tesno. Svaka promena u životu zahteva neku vrstu patnje. Jer zašto bi nešto menjali ako nam je sve super? Tek kad počnemo da patimo javi se i nagon da nešto promenimo. Oni koji su duhovno radili na sebi, znaju da svako buđenje nosi sa sobom i bol. Istovremeno sa jakom željom da napustimo to ušuškano mesto, materica i sama počinje da nas izbacuje napolje. Tako je posle i u životu, zar ne? Kad zaista jako i iskreno želimo nešto, kao da se ceo univerzum potrudi da to i dobijemo. Ovaj put prelaska uopšte nije lak. Tunel  je uzan i stiska nas ali želja je toliko velika da skupljamo snagu i idemo napred. Ne znamo gde idemo ali znamo da je to jedini put. Možda smo želeli da na kraju puta ugledamo raj ali sve izgleda više kao pakao. Svetlost reflektora uperen direktno na nas, jako svetlo koje prodire i kroz poluotvorene oči koje još nisu ni progledale, galama, užasna galama, vrištanje žena u porođajnoj sali meša se sa glasovima sestara i doktora u porodilištu. I dodiri, užasni dodiri koji ni malo ne liče na one nežne podržavajuće dodire materice. Prvi udah.. boli, peče! Da, da.. prvi udah koji svi željno očekujemo, bebe ustvari jako boli. To je prvi udah jer je do tad disala preko pupčanika. I ovo nije kraj. Hladna, ledena podloga na koju me stavljaju. Zašto? Šta je to? Vaga za merenje. Svi se raduju jer je beba „konačno“ zaplakala. A šta ona pokušava svojim vrištanjem da nam kaže? „Bože vrati me tamo odakle sam došao“. Ali nema nazad. Dobrodošli u život i srećno vam rođenje!
 Ne postoji lak put da se odmah razumemo. Ali, da li sve mora da bude baš toliko stresno i traumatično. Zavirimo malo u životinjsko carstvo. Mladunče se rađa u mraku, u tišini. Odmah po rođenju majka ga miluje, liže, doji.
Da bi se bebina još nerazvijena pluća polako navikavala na disanje, neophodno je ne presecati pupčanu vrpcu odmah po rođenju. Kada se beba rodi,  još neko vreme kiseonik će putem pupčanika dospevati u njeno telo, i ako je ostavimo vezanu još nekoliko minuta, dok još postoji pulsacija, biće zaštićena od anoksije, bez opasnosti i šoka, polako će se navići na disanje. To je samo jedna mala stvar koju, sigurno može svaka bolnica da obezbedi za malo, bespomoćno biće koje dolazi iz drugog sveta. Ili je važnije da se beba izmeri? Intimniji porođaj u tišini, zamračenoj prostoriji, stavljanje bebe na majčine grudi i prvi podoj odmah po rođenju takođe bi učinili ovaj prelazak laganim i nežnim.

„Zavisno od toga da li do ovog prelaza dolazi postepeno, nežno- ili brutalno, u paničnom strahu- rođenje može postati spokojno buđenje... ili tragični događaj“ , kaže Frederik Leboaje u knjizi  „Rođenje bez nasilja“

среда, 23. септембар 2015.

Kako se rađaju babice?



Nekada su se žene porađale same. Same ili uz pomoć seoske babice koja bi od obrazovanja imala samo svojih nekoliko porođaja i dece. Priroda je toliko savršeno stvorila žensko telo da ono zaista sve obavlja samo. Dobro, skoro sve. Žene su rađale na njivi, u šumi, u svojoj kući. U tome su im pomagale tetke, drugarice ili priučene žene. Rađale su nekad živu, a nekad i mrtvu decu. Nekada su i one umirale. Ali sve se to smatralo normalno i prirodno. Da, prirodna selekcija. Kako žene nisu želele da umiru niti da rađaju mrtvu decu, pohitale su u bolnice, a babice su zamenili lekari. Kako je medicina napredovala otišlo se u onu drugu krajnost, u patologiziranje porođaja koji ustvari nije bolest već prirodan i zdrav čin reprodukcije.  Žena, do juče zdrava, osnažena iskustvom trudnoće, sa telom tako savršeno pripremljenim da rađa, danas leži u porođajnoj sali, sama, prikačena na infuzije i aparate. Medicina jeste smanjila broj smrtnih ishoda ali je i dovela do komplikacija koje se nisu događale prilikom normalnog i nesputanog porođaja.  Veliki broj porođaja u bolnici završi se carskim rezom, a gotovo na svakoj ženi radi se epiziotomija ili presecanje međice. Ženama se u bolnici putem indukcije ubrzava porođaj, time se sprečava prirodan tok i telo se ometa u svom procesu rađanja. Danas i u medicinskom osoblju raste svest o tome da je prirodan tok bolji kako za majku, tako i za dete, pa se u modernijim i bolje opremljenim porodilištima, ženi dopušta da neometano rađa. U toku kontrakcija ženi se dozvoljava da šeta, pije vodu, sedi na pilates lopti, sluša muziku... Ona nije ostavljena sama već joj je omogućeno prisustvo supruga, mame, drugarice, dule. Međutim u našim porodilištima još uvek nije zaživela ovakva praksa, osim u pojedinim manjim porodilištima gde uslovi tako nešto dozvoljavaju.
Nezadovoljne tretmanom u porodilištima ili zbog udobnosti sopstvenog doma, sve više žena se danas odlučuje za porođaj kod kuće. Žena ima pravo da bira gde i na koji način će se poroditi, a isto tako ima pravo da se oseća sigurno i da uz nju bude stručno lice ukoliko ona to želi. U zemljama u kojima je kućni porođaj legalizovan, porodilja koja želi na ovaj način da rodi, dobija jednu do tri iskusne babice koje su posebno obučene za porođaj kod kuće. U nekim zemljama babice čak vodi celu trudnoću, a lekar se uključuje tek ako postoji potreba za tim.

Kako se postaje babica?
Babica se pre svega rađa sa posebnim osobinama i potrebom za pružanjem podrške prilikom dolaska čoveka na svet. Ona je hrabra, intutivna, empatična, brza ali istovremeno i nežna. Ali pre svega ona je ODGOVORNA. Odgovorna ne za jedan već za najmanje dva života. Zato, ona vredno uči i ceo radni vek usavršava svoje znanje kako bi bila što bolja i sigurnija u sebe, kako bi bila najbolja podrška ženi u trenutku rađanja. Da bi postala to što jeste ona ide u školu i na praksu. Pre podne je u bolnici, a popodne u učionici. Kad završi školu još uvek nije spremna za porođaj.  Oseća strah, strepnju i tremu pri svakom novom rađanju. Nije joj svejedno da uzme takvu stvar u svoje ruke. Posle mnoštvo porođaja koje će samo da gleda i tako uči od starijih, iskusnih babica, usudiće se da učesvuje u rađanju posteljice i kupanju novorođenčeta. Puno će vremena i prakse proći i tek kada se oseti sigurnom učestvovaće i u porađaju. A tek kad više ne bude ni znala broj porođaja u kojima je učestvovala, kada se doškoluje na visokoj školi ili fakultetu, usudiće se da bude sama sa porodiljom u neometanom porođaju kod kuće. Kako u većini slučajeva, kod prirodnog porođaja sve prođe kako treba, možda joj sve to i nije potrebno. Ali ona je babica i ona je odgovorna. Ona ništa ne prepušta slučaju!
Neke se žene same porode kod kuće. Jednostavno imaju poverenja u sebe i svoje telo. Nekada prisustvuju samo dule. Dula je drugarica, dobra vila, koja pruža podršku u toku porođaja ali ne stručnu i medicinsku pomoć već onakvu kakvu su žene nekada imale kad su rađale u kući. Dula će je masirati, negovati, pričaće sa njom, ohrabriće je, skuvaće joj supu ili čaj. Međutim, ako žena želi da se uz stručnu pomoć tj u prisustvu babice ona mora da zna da je ta babica, zaista stručna i školovana.

Kako naša država nema sluha za potrebe ovih žena, koje će se poroditi kod kuće bez obzira na stav države, otvorilo se jedno jako rizično polje. Bez postojanja zakona koji bi stavio okvire i obezbedio da postoji kontrola prilikom porođaja kod kuće, praktično bilo ko može da se predstavi kao babica ili lekar i uzme sebi za pravo da učestvuje u porođaju. Ostavljeno je ženama da same procene kompetentnost osobe koja će se predstaviti kao stručna.
Institut za prirodnu medicinu u Beogradu, otvara vrata svima onima koji žele da budu babice. Ukoliko ste i vi jedan od njih možete to postati, preko noći. Dovoljno je da završite kurs koji podrazumeva da položite 8 ispita i praksu za koju je zadužena žena koja je završila isti taj kurs sa vrlo sumljive dve godine iskustva koje se ne zna gde i kako je stekla. Kada to završite dobijate diplomu babice koja govori o tome da ste osposobljeni da porađate žene kod kuće. Sada zamislite ženu koja jako želi da se porodi kod kuće i ima ispred sebe ženu koja nosi diplomu babice i kaže da se bavi baš porođanjem kod kuće. Kako žena da zna da li je to ista ona babica koja se godinama školovala i sticala iskustvo? Da li će joj pasti na pamet da ispred sebe ima samo kursadžiju?! Kome bi još palo na pamet da neko sa kursom može da bude babica? A odgovornost, šta je to?! Razumemo da se danas brzo živi i da svi žele nešto instant ili što bi u narodu rekli „preko hleba pogaču“. Ali, da nismo možda, malo više, pogubili konce? Na istom tom fakultetu možete da postanete lekar prirodne medicine, magistar ili doktor. Naravno, moraćete da položite nekoliko ispita kao što su na primer braon napitci ili lečenje postom.
I na kraju ostaju brojna pitanja. Kako je ovaj fakultet dobio dozvolu za rad? Ko ga je akreditovao? Da li će država uraditi nešto da spreči ovo anarhično ponašanje tamo gde bi moralo biti kontrole? Da li ćemo se i dalje praviti da se sve žene porađaju u porodilištu? Legalizacija kućnog porođaja omogućila bi postojanje izbora na koji žena želi da donese bebu na svet ali i bezbednost u takvoj odluci. Siguran porođaj, u udobnosti sopstvenog doma. Tada bi žena koja želi kod kuće da se porodi, dobila stručnu babicu i hitan prevoz ako bude potrebe da se porođaj ipak završi u bolnici. Sprečila bi se mogućnost da se porođajem bave nestručna lica ali ono najvažnije, sprečili bi se mogući negativni ishodi.

Savet za trudnice koje se odluče za kućni porođaj: dobro se raspitajte i informišite o svemu, a posebno o osobi kojoj ćete ustupiti ogromno poverenje!

http://yourlisten.com/MirkoFilipovic/kurs-za-babice-fakulteta-prirodne-medicine

http://yourlisten.com/MirkoFilipovic/miroljub-petrovi-i-kurs-za-babice 

четвртак, 23. јул 2015.

Budući tata u drugom stanju



Da li ste i vi primetili da se neki muškarci ugoje u toku trudnoće svoje supruge? Kako trudnoća odmiče, a njegova tiba sve veća kao da i on nosi nešto u sebi.  Da li je to od piva ili i tate prolaze kroz neko drugo stanje? Da li su i oni učesnici ili samo nemi posmatrači dok beba ne stigne u zagrljaj? Kako se osećaju tate u periodu trudnoće svoje supruge?
Ranije su se muževi  držali po strani za vreme tridnoće i bilo je čak neprimereno da muškarci prisustvuju kursevima pripreme za porođaj. Smatralo se da njima tamo nije mesto i da je trudnoća isključivo stanje i pitanje žene. Danas, se situacija znatno promenila i sve više tata aktivno učestvuje u trudnoći svoje supruge. Tako, ne mali broj njih, prisustvuje svakom pregledu u toku trudnoće i na različite načine se uključuje u aktivnosti pripreme za porođaj i buduće roditeljstvo. Pojava trudničkog stomačića kod muškaraca ukazuje na identifikaciju sa suprugom. Za razliku od imitacije u kojoj se svesno oponaša neka osoba ili njen gest,  indentifikacija je nesvesna radnja koju karakteriše afektivna vezanost za osobu sa kojom smo se identifikovali.  Budući tata, oseća ljubav i naklonost prema majci koja u sebi nosi njegovo dete, a takođe ima potrebu da i on nešto učini. U njegovom nesvesnom on je takođe u drugom stanju, što se odražava na promenu u fizičkom izgledu. I ne samo u izgledu. Verovali ili ne, istraživanja koja su sprovedena u SAD, Italiji i Nemačkoj pokazuju da svaki peti muškarac  ima simptome trudnoće: pojačan apetit, bolovi u leđima, nesanica, mučnina i gađenje. Ovaj fenomen ima i svoj stručan naziv COUVADE SINDROM, a takođe ima i svoju naučnu podlogu. Tim istraživača otkriva da muškarci koji očekuju bebu imaju viši nivo prolaktina i kortizola, a niži nivo testosterona i estradiola. Najveći nivo prolaktina imali su upravo oni muškarci koji su imali i simptome trudnoće tj couvade sindrom. Neke žene će ovakvu pojavu protumačiti kao podršku, dok će druge doživeti to kao apel  „nemoj prestati da obraćaš pažnju na mene“.
Pored ovih fizičkih promena kod pojedinih muškaraca,  psihološki svaki budući otac prolazi kroz drugo stanje sa svojim brigama, pripremama, razmišljanjima o svim promenama koje će uslediti kad beba dođe na svet. Iako je trudnica uvek u prvom planu, ne treba zanemariti i osećanja i potrebe budućeg tate. A svakako i njih treba uključiti u što više aktivnosti vezanih za bebu. Zajednička poseta ginekologu i slika bebe na ultrazvuku, kupovina opreme za bebu, pohađanje časova pripreme za porođaj.. sve su to aktivnosti koje će pomoći da se i budući tata poveže sa svojom bebom pri čemu će on osetiti  da je koristan i aktivan učesnik u rađanju zajedničke porodice.
Evo nekoliko razloga zbog kojih buduće tate treba uključiti u pripreme za porođaj:
1. Nema bolje podrške trudnici i porodilji od detetovog oca. Kurs pripreme učiniće da on zaista i bude adekvatna i potrebna podrška.
2. Trudnica se oseća bolje, samouverenije, manje se plaši ukoliko kroz sve ovo prolazi zajedno sa svojim partnerom.
3. Budući tata oseća da je od koristi i da ima svoju ulogu u toku trudnoće i porođaja.
4. Budući tata se kroz aktivno pripremanje, povezuje sa svojom bebom iako je ona u maminom stomaku.
5. Trudnoća oba partnera priprema na roditeljstvo te će veća aktivnost dovesti i do bolje pripremljenosti.
Važno je da oba partnera svesno prođu kroz period od 9 meseci razvoja bebe ali i njih kao roditelja. Ukoliko se oba partnera aktivno uključe u pripreme za vreme trudnoće, nakon porođaja takođe će deliti aktivnost pa će svima biti lepše i lakše.  Trudnoća je nešto što treba da nas zbliži, a ne razdvoji. Zato drage trudnice, ukoliko to još niste uradile, uključite svoje muževe u zajedničku trudnoću. Negujte partnerski odnos i ne dozvolite da on bude zanemaren dolaskom novog člana vaše ZAJEDNIČKE porodice.





понедељак, 13. јул 2015.

Strah od porođaja

Gotovo svaka trudnica oseća neku vrstu straha, barem u izvesnoj meri. Strah ima svoju funkciju, da nas zaštiti, sačuva, upozori na opasnost. Kako u trudnoći brinemo ne samo za naš život već i za život koji tek raste i razvija se unutar našeg tela, javljanje emocije straha, nije neobično i razumljivo je. Takođe, strah gotovo uvek ide uz nepoznatu situaciju, a obzirom da nikada ranije nismo iskusile ništa ni slično, jasno je zašto je on sada tu. Čega se trudnice najčešće plaše? Evo nekih strahova koje trudnice često navode:

- strah od prevremenog porođaja
- strah od mogućih komplikacija (u trudnoći i za vreme porođaja)
- strah od bola
- strah od gubitka kontrole
- strah od medicinskih intervencija
- strah od neljubaznosti osoblja
- strah da ću ostati sama.

O ovakvim strahovima svedoče i snovi u trudnoći. "Sanjala sam da se porađam u sedmom mesecu i sve se tako brzo odvija da ne stižemo u porodilište", "Više puta mi se javlja u snovima slika kako sam ostavljena sama za vreme porođaja, bolovi su jaki, a nema nikog da mi pomogne", "Sanjala sam kako se babica dere na mene usred porođaja, a ja ne mogu ni da se pomerim". 

Svi ovi strahovi su opravdani ukoliko se javljaju u optimalnoj meri,  brizi koja će biti funkcionalna,  navodeći nas na neku aktivnost.  Strah će nas naterati da se interesujemo i saznamo više o samom toku porođaja,  odvešće nas do ljudi i situacija koji će biti od koristi,  pomoćiće da se na dobar način pripremimo za porođaj,  a ovladavanje strahom pripremiće nas i na roditeljstvo koje će doneti neke nove strahove i brige. Dakle,  strah ima i svoje pozitivne aspekte koje ne treba zanemariti.
Međutim,  neretko,  trudnica na ovaj strah,  dodaje strah od straha.  Ona brine da će njen strah ugroziti bebu u trudnoći ili da će ometati i iskomplikovati porođaj. Takođe, veoma intenzivni strahovi mogu ukazivati na neke druge, skrivene nerazrešene strahove i probleme.  Na primer strah od anestezije povezan je sa strahom od gubitka kontrole,  pa osoba koja oseća ovakav strah treba da se zapita u kojim sve situacijama se plaši da će izgubiti kontrolu i da li možda ima opsesivnu potrebu da kontroliše baš sve u životu. Strah od bola može ukazati na veoma nisku toleranciju na frustraciju koja se odražava i u drugim situacijama diskomfora. Trudnoća je prilika da se pozabavimo nekim skrivenim,  potisnutim problemima koje osetljivo drugo stanje kao talas izbacuje na površinu.
Dobra vest za sve trudnice jeste podatak da se u devetom mesecu trudnoće pojačano luči endorfin koji će dovesti do opuštanja, osećaja blagostanja pa se neretko dešava da se žene pred porođaj začude jer je strah naprasno isčezao.  „Termin mi je za koji dan,  a ja sam opuštena kao da se ne dešava“,  „Toliko sam se plašila,  a sad sam potpuno mirna,  čekam da konačno ugledam to malo stvorenje“. Kada porođaj počne javiće se blaga trema,  uzbuđenje,  lučiće se adrenalin koji će pokrenuti i prve kontrakcije. Dakle priroda je na sve mislila i dobro nas je pripremila.  Međutim ukoliko se strah intenzivira i nastane panika u toku porođaja,  adrenalin može zaustaviti porođajni tok. Panika nastaje kada nas „preplavi“ strah u situaciji iz koje ne možemo pobeći. U takvoj situaciji,  brojni bezkorisni pokreti trošiće energiju neobhodnu za porođaj kao i kiseonik. Da se to ne bi desilo važno je da se „pozabavimo“ strahom pre samog porođaja.

Strategije prevladavanja straha


1.      PRIHVATANJE.  Da bi se uopšte bavili strahom neophodno je da ga prvo prihvatimo,  bez dodatne krivice ili straha od straha.  Umesto potiskivanja,  osude ili borbe,  treba mu prići i videti zašto je on tu.  Šta želi da nam poruči?   Od neprijatelja stvorite partnera koji će vam pomoći i dovesti vas do nečega što će vam koristiti. Pričajte o vašem strahu,  sa partnerom,  prijateljicom, sestrom,  dulom.
2.      SUOČAVANJE.  Strah od nepoznatog rešava se upoznavanjem,  staviti na svetlo nešto što je čučeći u mraku izgledalo zastrašujuće.  Saznajte što više o porođaju.  Škole za trudnice nude informacije o toku porođaja,  a danas puno informacija možete pronaći i na internetu,  u knjigama,  časopisima,  priručnicima za trudnice. Obiđite porodilište i pitajte tamo sve što vas interesuje. Iskustva drugih žena mogu biti od pomoći ali treba imati u vidu da je svaka žena jedinstvena,  a svaki porođaj priča za sebe.  Treba biti svestan da se negativna iskustva više čuju,  što zbog potreba osobe koja je to iskustvo doživela da podeli svoju bol,  što zbog naše osetljivosti na negativnu vest. Naš strah će nas voditi do tih negativnih primera jer se on time hrani.  Strah kao da govori: „Eto vidiš da je strašno“.  Ne hranite vaš strah tuđim negativnim iskustvom već se upoznajte sa realnom slikom porođaja.  Vas treba da zanima kako porođaj izgleda,  kroz koje faze prolazi i šta ja mogu da radim u svakoj od tih faza kako bi bila aktivan učesnik i pomagač.
3.      VEŽBANJE ZA POROĐAJ.  Dobar kontakt i pozitivan odnos sa telom učiniće da vi i vaše telo budete partneri na zajedničkom zadatku. Vežbanje joge,  meditacija,  vežbe telesne svesnosti,  vežbe disanja,  ples. . .  pomoćiće da se povežete sa svojim telom,  a i da se relaksirate i opustite u toku trudnoće. Vežbanje vizualizacije porođaja,  učiniće da koliko god puta želite prođate,  u glavi,  na sigurnom,  kroz ceo tok porođaja. Zamislite da kreću prve kontrakcije. .  Šta radite? Koji ćete položaj zauzeti?  Krećite se,  dišite.  Kontrakcije se pojačavaju,  sve su češće i intenzivnije. Šta sad radite?  I tako dalje. . .  sve do napona i cilja,  trenutka kada ćete ugledati vašu bebu i shvatiti da je ceo put imao svoj smisao.
4.      SUPORTATIVNA PODRŠKA.  Najbolja podrška u trudnoći i u toku porođaja je otac deteta.  Istraživanja su pokazala da se trudnice koje pohađaju kurseve pripreme za porođaj zajedno sa partnerima,  manje plaše,  opuštenije su,  a ukoliko muž prisustvuje porođaju,  osećaju se sigurnije i porođaj traje kraće. Povedite partnera na kurs pripreme za porođaj ili zajedno čitajte o porođaju.  Podršku možete naći i u prijateljici,  sestri,  duli.
5.      KONTAKT SA BEBOM.  Veza sa bebom počinje još dok je ona u stomaku.  Najčešće trudnice postaju svesne svoje bebe onog trenutka kad osete prve pokrete ploda.  Pričajte sa vašom bebom.  Dogovarajte se oko porođaja. Zamišljajte kako beba prolazi porođajni kanal i dok to vizualizujete pokušajte da sa svakim izdahom sve više opuštate vaginu i ceo porođajni put.  Zamišljajte kako beba mekano i nežno,  kao kroz oblake,  dolazi do cilja. Nekim trudnicama pomaže i zamišljanje već rođene bebe.  Zamišljajte kako je dojite,  šetate,  njišete se,  mazite je,  ljubite. .

Najvažnije za svaku ženu jeste da se oseća sigurno u toku porođaja.  Porazgovarajte sa vašim ginekologom oko izbora porođaja.  Svaka žena bi trebala da ima izbor.  Da izabere mesto i način,  koji će za nju biti najudobniji i najsigurniji.  Za neku ženu to će biti carski rez,  za neku epidural,  a za neku porođaj kod kuće. Raspitajte se o mogućnostima i izaberite ono što vama najviše odgovara.


Ukoliko ipak smatrate da vaš strah prelazi granice „normalnog“,  ne ustručavajte se da potražite pomoć. Najverovatnije se iza takvog straha krije neki drugi strah ili problem pa će psihološko razrešenje imati dugoročne pozitivne efekte i odraziće se i na druge životne situacije. 

понедељак, 25. мај 2015.

Trudnoća- promena i preobražaj

 Trudnoća je zaista poseban period u životu svake žene. Zato ga sa pravom nazivamo “drugo stanje”, stanje koje se po mnogo čemu razlikuje od prvobitnog, a sve sa ciljem rađanja novog života koji započinje od trenutka začeća. Telo žene je čarobno, moćno, sačinjeno da stvara nov život, da nosi u sebi dete, da ga hrani i rodi. Ono ima prirodnu sposobnost da se prilagodi potrebama bebe koja raste.
Preobražaj u ovom periodu dešava se ne samo u telu već i ženinoj psihi. Ona oseća tu moć stvaranja novog života, postaje svesnija svog tela i povezuje se sa majčinskim aspektom svoje ličnosti. Duhovno, dominacija Boginje Majke čini da se ona oseća brižno i zaštitnički prema drugima. Izuzetno se, u trudnoći, povećava intuicija i ne retko, žena oseti kao da ima još jedno čulo. To je ženin prirodan instinkt koji će se kasnije još više razvijati sa ciljem što veće zaštite svog mladunčeta. Ovo može biti i period “psihološkog čišćenja” kada žena razrešava neke unutrašnje konflikte, dileme i veoma često odnose sa sopstvenom majkom. Trudnica bi trebala bar jedan deo trudnoće da provede na određen način izolovano, povučeno, posvećujući se i ugađajući sebi.
  Muškarac, takođe može indirektno prolaziti kroz psihološko putovanje rađanja majke, radeći na ženskom aspektu svoje ličnosti (Animi), razvijajući tako osećaj nežnosti, brige, intuicije ali i kreativnosti. Oba partnera mogu kod sebe prepoznati taj nalet kreativne energije, inspiracije koji će se odraziti na uspeh u poslu kojim se bave ili u nekim drugim aktivnostima.
Duboke emocije i promene koje su vezane za ovaj period rađaju kod oba partnera strahove, dileme, nelagode pa čak napade anksioznosti i panike. Partneri se mentalno pripremaju za novu ulogu roditelja što iziskuje i određenu mentalnu reorganizaciju. Da li će sve proći kako treba? Da li beba dobro napreduje u stomaku? Kako će proći porođaj? Da li ću biti dobar roditelj? To su samo neka od brojnih pitanja koja sebi budući roditelji postavljaju. Bitno je prepoznati te strahove (brige) i normalizovati ih. Međusobna podrška partnera i razgovori mogu biti od velike pomoći. Od trenutka začeća priroda nas sama priprema za tu veliku ulogu, te tako mnoge tajne i odgovore možete pronaći baš tu- u sebi samima.

Imajte poverenja u sebe, znate sigurno više nego što mislite. 


недеља, 2. март 2014.

Kad početi sa vežbanjem u trudnoći?

Sam početak trudnoće, period kada vaša oplođena jajna ćelija luta po materici tražeći adekvatno mesto da se ugnezdi jeste period kada se vežbanje ne preporučuje. To nikako ne znači da treba ležati u krevetu ali bi bilo poželjno izbegavati velike fizičke napore, posebno podizanje tereta. Ozbiljnije vežbanje treba izbegavati prva tri meseca trudnoće. U tom periodu preporučuje se lagana šetnja na čistom vazduhu kao i blaže vežbe za ruke i noge. Šetnja će vam pomoći da se oslobodite nadimanja i gasova u stomaku koji se često pojavljuju u ovom ciklusu trudnoće.
Od 14. nedelje počinje najlepši period trudnoće. Mučnina se smanjuje i polako nestaje kao i brojni neugodni simptomi rane trudnoće. Stomak polako raste i sve više ličite na trudnicu ali vam, bar za sada, neće zadavati probleme, niti će vas ometati u svakodnevnim aktivnostima. U ovom periodu treba početi sa vežbanjem. Vežbe možete raditi i kod kuće, naravno, uz uputsvo stručnog lica. Ipak, uvek je lepše vežbati u društvu. Grupno vežbanje za trudnice, poželjnije je jer između ostalog imate priliku da svoje iskusvo, dileme i probleme podelite sa ostalim trudnicama koje su u "istom sosu". Mada se to možda vama sad  ne čini tako ali ženama koje nisu trudne nije mnogo zanimljiv razgovor o vašoj trudnoći. Raspitajte se o mogućnostima za vežbanje koje nudi mesto u kom živite. Za trudnice se od programa za vežbanje preporučuje plivanje, vežbe u vodi, joga, ples, pilates, tai či  kao i vežbe specijalno osmišljene za trudnice. Veoma je važno da program vodi stručno lice ili instruktor koji je sertifikovan za rad sa trudnicama.

Šesti mesec trudnoće je period u kom treba da se pozabavite izborom kursa pripreme za porođaj. Pored vežbanja tela i mišića, priprema za porođaj uključuje i vežbe disanja, relaksacije, vežbe kontakta sa telom kao i teorijski deo koji će vam približiti sam porođaj i na taj način otkloniti strah od nepoznatog.

Kad uđete u 9 mesec, vi ste već u terminu. Vađa beba svakog časa može da vas iznenadi. To ne znači da treba prestati sa vežbanjem . Naprotiv, sada se treba intenzivno pripremati za porođaj. Ne čekajte taj trenutak u krevetu i ne dozvolite da vam se telo "umrtvi", posebno ako ste do sad lepo vežbale i pripremale se. Svakodnevno radite vežbe disanja, šetajte i boravite što više na čistom vazduhu, nastavite slobodno sa grupnim vežbama, vežbajte i isprobavajte različite položaje za porođaj, meditirajte i budite što više u kontaktu sa sobom, svojim telom i sa bebom.
Zapamtite: Vaše telo je sve što vam treba za porođaj i zato ga dobro pripremite za taj veliki čin!